Kratka priča

Kratka priča je veoma popularna forma u našem vremenu. Ona je obično duga od 500 do 5 000 riječi. Sve iznad je forma novele i razvijene pripovijetke, a ono kraće od 500 riječi je takozvana mikropriča. Naizgled je jednostavna, a u stvari veoma je teška za pisanje jer zbog kratkoće forme, svaka riječ i rečenica trebalo bi da budu potpuno funkcionalne, inače remete kompoziciju.

Vještinom pisanja kratke priče trebalo bi da ovladaju svi oni koji se bave marketingom, kopirajtingom, odnosima s javnošću, pisanjem blogova i sličnim promotivnim aktivnostima.

Ovde vam predstavljam dvije kratke priče nastale u radionici kreativnog pisanja za srednjoškolski uzrast.

           

        

Suvišna pitanja

Jednog sunčanog majskog dana, Stefan Ivetić dolazi u Beograd. Završio je pravni i filozofski fakultet, i odbranio master rad. Sin je uglednog advokata i doktorice. Bio je veoma pametan, ali je volio da postavlja mnogo pitanja. U Beogradu je imenovan za glavnog i odgovornog koordinatora za projekte koji su bili od istorijskog i kulturnog značaja za srpski narod.

Kako je svakom čovjeku novi početak težak, tako je i Stefanu bilo teško da se navikne na nove okolnosti i rad. Svaki mjesec, morao je da šalje izvještaj o svom radu. Imao je mnogo lijepih ideja čija bi realizacija sigurno podigla ugled našeg naroda, ali za skoro svaku ideju koja bi bila odobrena, postavljao bi mnogo suvišnih pitanja nakon kojih bi mu bilo zabranjeno da sam vodi taj posao ili bi mu uopšte zabranili početak rada. Zato  se pribojavao da  i dalje postavlja pitanja. Jednom je napisao odličan projekat kojim bi mlade ljude podstakao da se više interesuju za kulturu sjećanja na žrtve dvadesetog vijeka, ali opet, zbog njegovih suvišnih pitanja, projekat je odbačen. To je doživio kao strašan poraz i bila je to samo kap koja je prelila čašu. Ja sam bio njegova desna ruka i najbolji prijatelj, ali bez obzira na svu podršku, Stefan je dao otkaz i nestao u nepoznatom pravcu.

Nisam znao gdje je, ali svašta se govorilo o njemu. Nekima je bilo drago što je otišao jer su konačno mogli da se bore za njegovu poziciju, ali bez obzira na to, svi učeni ljudi su znali da niko neće poslove voditi bolje od njega, bez obzira na njegovu jedinu manu,  a to što je postavljanje suvišnih pitanja. Čuo sam neke priče o Stefanu i nekom mudracu, ali nisam previše vjerovao u njih. Poslovi su se redali jedan za drugim, ali gotovo da ni jedan od poslova nije imao efekta kao kad je Stefan bio tu. Prošlo je više od godinu dana, a od njega ni traga ni glasa. Učeni ljudi su govorili da će sve propasti i da naši projekti više nemaju smisla. Ja sam preuzeo njegove poslove i odjeljenje za kulturu i istoriju je nastavilo sa radom, ali sve je bilo monotono. Dobio sam i pismo nadležnih da će se neki strani akademici baviti Stefanovim poslovima. Zamislite, došli smo do toga da nam manifestacije i projekte vode neki tuđi ljudi. 

Bio sam razočaran. Vraćao sam se sa posla i bilo mi je žao što sam baš ja zadužen da dočekam te strance. Poslije šetnje po Kalemegdanu, sjeo sam na stolicu i razmišljao o mom prijatelju i šefu Stefanu. Suze su mi krenule, a onda sam osjetio kako me neko udara po leđima i pozdravlja riječima: „Gdje si, brate moj?“. Onako tužan, podigao sam glavu i nisam mogao vjerovati. To je bio moj Stefan. Obojica smo se obradovali i krenuli u šetnju. Ja sam odlučio da saznam šta je bilo s njim i pustio sam ga da mi ispriča sve, a o problemima koji su nastali njegovim odlaskom, nisam progovorio ni riječi. Poslije otkaza koji je prethodno dao, Stefan je otišao u Peking. Htio je da se osami i razmisli o svemu. Šetao je pored jedne rijeke i tako  je i zaspao. Bio je sav u suzama i gotovo izgubljen. Probudio se u kući nekog niskog i starog Kineza koji ga je velikodušno doveo k sebi. Nije mu bilo jasno zašto je stari Kinez uzeo tamo nekog stranca koga vidi prvi put u životu. Starac mu je govorio neke riječi, ali Stefan nije ništa razumio. Upisao je kurs i počeo da savladava kineski jezik. Konačno je počeo da priča sa starim Si Mingom. Ispostavilo se da je taj Si Ming veliki istoričar i psiholog. One noći kada je Stefan zaspao pored rijeke, stari Si Ming je šetao i ugledao nekog momka kako leži. Suze koje su se sušile na njegovom licu, govorile su mu da je tom momku potrebna pomoć. Nakon što je Stefan koliko-toliko povratio svoj bistar um, starac mu nudi da ga nauči neke lekcija o mudrosti. Naravno, moj dragi prijatelj je to prihvatio i ispričao starcu kako voli da postavlja suvišna pitanja i da je to njegov najveći problem. Si je rekao Stefanu da napravi čaj i da zajedno piju. Moj prijatelj je napravio čaj i sjeo pored svog učitelja. Učitelj je počeo da sipa čaj Stefanu i nije stao čak ni kada je  čaša bila puna. Stefan je rekao da je dosta i da je čaša puna. Stari Si mu je rekao da kao što je ta čaša puna, tako je i on pun pitanja i nagađanja šta će se dogoditi i kako. Mudri učitelj je naučio Stefana da radi i da ne gleda svaki put na posljedice. Kada bi čovjek konstantno mislio na posljedice, nikada u životu ne bi ništa uradio. Stefan je mnogo životnih lekcija naučio od tog mudrog čovjeka. Si je shvatio da je i njegovom učeniku sada jasno da samo ide naprijed i do cilja, a da će sva suvišna pitanja koje je postavljao putem, postati beznačajna. Mi ljudi smo kao voda koja neprestano teče. Naši životi teku i mi starimo, i na to ne možemo uticati, ali postoje stvari koje možemo mijenjati. Mi sami određujemo svoj život i sami biramo kako ćemo njime upravljati. U čašu možemo sipati šta god hoćemo, a isto tako možemo i da nastavimo sipati i onda kada je ona sasvim puna. Tako je i u životu. Dobro je kad je čaša puna, ali kada se pretjera, onda dolazi do nemira i čovjek sam sebi stvara probleme. Smirenošću i duhom kojim je Stefan zračio dok smo šetali, pokazao mi je da je sada još pametniji i da se vraća na posao jači i mudriji nego ikad.

Moj prijatelj i ja, preuzeli smo sve poslove koji u prethodnoj godini nisu ugledali svjetlost dana. Uživali smo svakim radnim i neradnim danom u našem poslu, a Stefan je konačno primljen u učeno društvo kao jedna kompletna ličnost koja ne postavlja pitanja bez potrebe.

Stefan Ivetić

Na peronu

Pričao mi je moj dobar prijatelj o njemu, te noći kada je on trebao biti tu, nije ga bilo. Ona je čekala, čekala i čekala a vozovi su bezumno tutnjali.

Kaže meni taj moj dobar prijatelj da je bila lijepa žena. Imala je modroplave oči, sitne pjegice oko prćastog nosića i snježno bijelu kožu. Nije joj vidio kosu, kaže prekrila je maramom.

 Stoji ona tako, stisla neki zamotuljak pa ga grčevito pripija uz grudi. Čeka, čeka i čeka, ali njega nema. Kaže taj moj dobar prijatelj da zna da mušku osobu čeka jer samo kad muškarca čeka, ženi tako igraju oči. Ali ovoga baš nema i mrak se počeo spuštati a ona nepomično stoji. I vozovi su stali. Sve je mirno. Sve je utihnulo.

 A ovaj moj prijatelj često provodi vrijeme na željezničkim stanicama jer on je svjetski čovjek. Prikuplja interesantne priče i meni ih dostavlja. Ja ih uobličim, napravim od njih misterije, a onda nastavimo tragati za još boljim, luđim i uspješnijim.

 Snijeg joj pada na svilene trepavice i rumene obraze ali ona ga ne briše već se od topline njezina tijela tope i poprimaju izgled suza. I ruke joj poprimaju plavu boju, a koljena lagano zadrhte svakih nekoliko sekundi.

Bojim se, zaledila se, – kaže taj moj prijatelj.

Ne pomjera se, ne vidi se više ni para iz njenih tankih usta. Da li diše? Samo tako stoji i drhti. Ali nije njoj hladno, stoji tek neka tri sata, nju je sustigla tuga i čežnja. Mora da se nešto loše desilo kad je odlučila tako dugo ostati i čekati.

Kada se i poslednji otpravnik povukao u svoju kancelariju i kada je tu na klupi ostala još samo jedna posve nebitna osoba, moj prijatelj, ona kleknu i vrhovima prstiju dotaknu hladan beton. Poljubi tiho onaj zamotuljak i položi ga na zemlju.

Otežanim koracima se okrenula i otišla. Nije se osvrtala. A onom mom prijatelju proradi radoznalost pa kada se uvjerio da ga niko ne gleda pohita da vidi šta je to ona ostavila.

Na smotuljku manjem od prosječne ženske pesnice pisalo je „11:11“. On pogleda, posve nesvjesno, na svoj sat kad ono zaista bi „11:11“. Šta bi to trebalo da znači, šta se dogodilo u to vrijeme nikada nećemo saznati ali da je bilo izuzetno važno, bilo je. 

Tamara Petrušić

   

About Biljana Gagić Jevđović