Kratka priča Tamare Petrušić, nagrađena na konkursu Katedre za ruski i srpski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, povodom Dana ruskog jezika.
Sve što pamtim jeste dim, vatra i pepeo. U očima djeteta to ne treba da bude dom. Mogli su da me odvedu bilo gdje i kažu ovo je tvoja zemlja, hodaj. Ja ne bih znala. Bila sam mala. Ognjište je mjesto sa kojeg svi polazimo dalje, idemo u nepoznato.
Moje riječi je progutala rijeka. U trenutku, djeliću sekunde vodeni žamor odjeknuo je dolinom. Obala je bila pusta. Sunce je sijalo jače no ikad. Bio je to jedini grad, naše velike zemlje, koji nije prekriven snijegom. Voda trpi sve. Voda guta i najprljavije i najgorče. Voda prima i pošteno i nepošteno. Ali moje riječi, riječi koje govore o mom životu, bile su toliko prljave, toliko ogavne da ni voda nije imala snage progutati sve to. I sada se sjećam papira kako pluta po površini i nezaustavljivo odlazi dalje.
Steže me ovde, u prsima, neka mi težina i gorčina u ustima. Kao da se borim za vazduh. Čovjekov najveći strah je samoća. Kako god okreneš uvijek će čovjek tražiti neki oslonac i podršku. Neko mjesto da se skući i odahne. Neumorno tražim razloge, objašnjenja zašto mi, zašto ja, zašto ova zemlja i ovi ljudi. Zašto mi je ostavljen toliki teret da budem budućnost u kojoj tinja prošlost?
Sve je spaljeno, sve gori. Mene odvode, ne, ne sjećam se lika tog čovjeka. Ne sjećam se njegovog odijela, ni glasa, ni riječi koje mi je uputio. Ali sjećam se mirisa, sjećam se kolonjske vode koja mi se usjekla u pamćenje. Opor miris koji sječe kroz nozdrve. Ja ne plačem, samo gledam kako plamen guta sve što mi je bilo sveto, sve što je bilo moje.
Ne sjećam se ni tih zaprežnih kola u koja su me ubacili, ni modrica po tijelu, ni gladi koju sam sigurno osjećala, ni žalosti za mamom, za kućom, sjećam se samo mirisa mokre slame na kojoj sam se sklupčala. Dugo su me vozili, a možda i nisu, ne sjećam se, bila sam mala.
Kada kiša najavljuje dolazak jeseni svi gunđaju i užurbano se kreću. A kada se prve kapi dočekaju na prljavi asfalt meni kao da nešto teško padne na grudi. Osjetim sve, i bol i tugu i samoću i čežnju. Plačem a ne plačem. Plačem jer znam sve a plačem i jer sam tu, na svom. A koliko ljudi nema tu priliku, nije dobilo šansu.
Kosica mi je padala preko ramena, kada se bacim na čistu posteljinu ona bi tako rasuta igrala po bijelom prekrivaču. Čitav život pamtim miris borovih iglica i trulog lišća koje moja zemlja stvara. Pamtim strah i strepnju dok gledam kako srndaći trče na proplanku. To je sreća, nije tuga.
Bojala sam se da ne zaboravim. Oči sam toliko jako zatvorila da je glava počela pulsirati a lice se zacrvenilo i imala sam osjećaj da gubim svijest. Sve se oko mene vrtilo u krug.
Sve je mirisalo na paljevinu, trulež i suze. Ko nije osjetio miris suza po svjetlucavoj ljudskoj koži taj nije osjetio ni patnju niti težinu života. Zaškrgutala sam zubima i očnjake snažno zabila u desni. Ne smiješ plakati. Ne smiješ. To je tvoja snaga, ne smiješ da plačeš. Osjetila sam da koža puca i usta su mi se napunila krvlju. Sjećam se tog slanog ukusa i čudnog mirisa.
Sve mi je nekako tako blizu a tako daleko. Kao da sam nijemi posmatrač sopstvenog života i sopstvene zemlje koja grca. Ja stojim, skamenjena. Sve je nekako u magli, malo toga umijem opisati riječima, uglavnom sam oči držala čvrsto zatvorene. Mislila sam bol će nestati a patnja će prije proći. Otjeraću zlo.
Prste sam zarila u toplu zemlju, moju zemlju. Čvrsto sam se uhvatila za nju, ne mogu me odvesti ako se držim za nešto svoje. Gdje je moja mama?
Toliko sam snažno stisla pesnice da su mi nokti prodrli u meso, ožiljci su i danas vidljivi. Imam ih čitav život, vučem ih kao repove prošlosti za sobom. Jedina slikovna uspomena mog djetinjstva.
Da ste me onda pitali ne bih znala da kažem koliko vremena je prošlo, to su me kasnije naučili. Ali znala sam da nisam na svome. Osjetila sam da ta tuđa zemlja nema ona hladna jutra, da trava nema rosu i da sunce ne sija tako visoko, nije to bilo moje. A onda sam se vratila, tamo gore, na svoje. Poslije mnogo dugih dana i neprospavanih noći.
Iz voza sam izašla zatvorenih očiju, Na peronu je vrvilo od ljudi. Mješali su se ljudski glasovi, njihovi mirisi i životi. Na licu mi je bio osmijeh, tako bar kažu, a niz obraze su lile suze. I da se sto puta vratim na tu stanicu isti bih miris osjetila. Miris moje zemlje, moga doma, tamo je ruski duh, tamo miriše na Rusiju.
